Kontakt
Nema zapisa.
Moji video radovi
Volim:

Blog
petak, svibanj 4, 2012

 

... svima koji su u ove tri godine svojim prisustvom dali doprinos respektabilnom broju od    2 088 komentara i  preko 50 000 posjeta na ovoj adresi.

Želim vas obavijestiti da sam preselila  na portal Večernjeg lista www.vecernji.hr  Ako ga čitate, naći ćete me negdje naslovnici s novim tekstovima. Ako ne, uvijek možete kliknuti na ovaj direktni link na moju stranicu:

www.blog.vecernji.hr/fiorentinka/

 Nadam se da se čitamo i dalje,

Vaša Fiorentinka

fiorentinka @ 13:25 |Isključeno | Komentari: 0
 

Još jedna provjera prije odlaska:

Tražilica blogova na naslovnici - izvan funkcije

Rubrika za praćenje odabranih blogova - izvan funkcije

Blogovi po kategorijama - izvan funkcije

Brojač posjeta - izvan funkcije

Ljestvica najčitanijih – izvan funkcije

Kladioničari - u funkciji

 

Dragi Matija,

nije da sam se pretrgla boraveći ovdje, ali držala sam Ti ovu kuću čistom i prozračnom. Hranila sam Tvoju mnogobrojnu obitelj koja je svakodnevno sjedala za ovu trpezu. Kad god bih stigla, posjećivala sam Ti komšije s pokojom lijepom riječju i šećerom u kocki. A sad mi Ti više ne daš pristup do njih niti njima do mene. Ne znam kako Tebi, ali meni je stalo da me ljudi na blogeru mogu pronaći. Sad mi je pomalo dosta te tvoje površnosti Matija. Trpjela sam što si se igrao kućnog majstora i sjeb'o mi sve do jedne blog funkcije. Trpjela sam što si mi u moj brižno uređen dom pustio bekrije kladioničare i napravio javnu kuću od njega. Trpjela sam što mi se zbog tvoje čudne poslovne politike rasuo fin komšiluk, pa više nemam s kim ni fildžan kave popit. Šteta Matija, nekad je ovo bilo dobro mjesto, naša kućica u cvijeću i travica naokolo, pas, mačka... znaš-već-kako-to-ide. Što se dogodilo s nama? Mislim, mene će biti i bez Tebe, žilava sam ja, a život prekratak za žaljenje, ali šteta onih kvalitetnih blogera koji su od bloganja stvorili novu izražajnu formu pa pobjegli glavom bez obzira iz ove čaršije. U nekim boljim vremenima ne bih ni pomislila da ću Ti jednom reći kako sam napokon prihvatila laskavu ponudu koju sam zbog sentimenta prema ovoj kući otklanjala gotovo deset mjeseci. Eto red je red pa nek'  znaš - odlučila sam se preudati, dragi Matija.

Ime ne mijenjam, samo adresu. Tek mali dio miraza ću provjetriti prenašanjem u novu kuću, a ostalo ti ostavljam jer ja sam dukatarka široke ruke, gizdava gazdinska kći - spremit ću novi za budućeg ženika.

Uz pjesmu "Dear John" (inspirirana naslovom oproštajnog posta od @3010) koja je zasigurno visoko na glazbenoj ljestvici popularnosti u blogosferi index.hr-a opraštam se od Tebe.

Ne više Tvoja,

Fiorentinka

 

fiorentinka @ 13:17 |Isključeno | Komentari: 0
petak, travanj 6, 2012

 



Kad sam jučer naišla na ovu fotografiju, mislila sam da je riječ o nekom umjetničkom performansu. Ali ne, radi se o američkom propovjedniku koji ide od mjesta do mjesta vukući za sobom teški križ i šireći božji nauk. Zaključio valjda čovjek da bi si mogao olakšati svoj križni put pa je križu dodao kotačiće. Kad bismo bili čistunci vodeći se ljudskim izumom zvanim - moral (priroda, odnosno život sam, u protuslovlju su s moralističkom vizijom svijeta), mogli bismo ovaj čin okarakterizirati kao farizejski, jer koji je big fakin dil dobrovoljno vući ogroman križ ako nisi spreman podnijeti teret njegove težine? Kako je autorica ovog bloga moralno, recimo to tako – nekonzistentna - ona bi ovu fotografiju prokomentirala riječima da svatko od nas nosi svoju patnju kako zna i može i da su kotačići sasvim legitimno pomagalo i demokratsko pravo svakog ljudskog bića. Nadalje, ovog propovjednika najradije bi pohvalila za inteligentnu i duhovitu interpretaciju poslovice «Ako ti život da limun, ti napravi limunadu» - po kojoj životne terete treba lijepo na kotačiće pa ih pomjerati lijevo-desno po potrebi ili ih, još bolje, odgurati do nekog idućeg ponedjeljka koji nikad neće osvanuti, sakriti ih pod materinu suknju ili pod nonin perzijaner, po mogućnosti što dalje od vlastite kuće - kotačići vam to omogućuju. Kotačići su stvarno fantastičan izum jer, ruku na srce, križevi na kotačićima i nisu neki križevi.

Ali ukoliko ste licem tvrdoglavo okrenuti prema Lilithu, ukoliko ste latentni mazohist koji po defaultu ne prihvaća kotačiće pod svojim križem, ni Šimuna Cirenca, čak ni Veronikin rubac naivno vjerujući u smislen kontekst trajne patnje ne priznajući vrijeme za iscjelitelja, ukoliko se sramite biti sretni kao što mi je nedavno priznao jedan prijatelj ili čak nalazite užitak u činjenju sebe patećim, ukoliko ste onaj koji čežnje usmjerava samo nedostižnome i uporno odbijate sažeti bol u narativan oblik trajno ga njegujući u predjezičnom stanju, onda je za vas inhibitor u vidu kotačića - besmislen izum.

Nekako sam sigurna da ona Aristotelova korektivna pravda ne postoji i da smo - bez obzira da li subverziramo naše križeve ili mučenički posrćemo pod njihovom težinom - pred smrću svi isti i da nam je baš svima, kroz mijene i obrate dugog života, kako bi to Andrić rekao, samo dvoje zajamčeno: duga patnja i sigurna pobjeda.

Andriću, amen!

Sretno nam!

fiorentinka @ 01:12 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
petak, ožujak 23, 2012
 



Sasvim sam slučajno ušla u ovu priču. Govorim to kao ispriku zbog moje modne onesviještenosti i manjka interesa za trendove uopće... Ali Etna Maar, to je već nešto drugo. Etna Maar je ozbiljan dizajnerski brand godinama prisutan na hrvatskoj i međunarodnoj modnoj sceni. Njegova idejna začetnica Andrijana Subotić Pjajčik pripada grupi, u modnim kuloarima zvanih, crnih modnih dizajnera sklonih minimalističkom izrazu i – pogađate kojoj boji. 

Andrijana je za ovogodišnje predstavljanje na Cro A Porteru pronašla inspiraciju u mojoj slici «Nije sve tako crno» (i njenim inačicama) na temelju koje je napravila niz malih crnih haljina koje i nisu tako crne što i sam naziv kolekcije kaže «A little not so black dress». Dizajnerica u asimetnične krojeve svojih haljina umeće bijele tekstilne elemente trokutasta oblika. Po zip-sistemu otvaranjem i zatvaranjem mijenja se primarni izgled haljine i dobivaju se novi i zanimljivi skulpturalni oblici što otkrivaju skrivene bijele elemente kao i tekst « a little not so black dress» koji je vrijedna umjetnica Mihaljević rukom ispisala direktno na svakoj haljini.

«A little not so black dress» kao parodija na malu crnu haljinu





U zagrebačkoj galeriji «Lauba» (u kojoj se održala prva večer Cro A Portera) osmislila sam mali izložbeni postav u sklopu zajedničke izložbe sudionika ove manifestacije, gdje sam u crne okvire aranžirala Andrijanine haljine, a postav riješila tako da sam ih u nizu jednostavno prislonila uza zid galerije vizualno ih povezujući s mojim radom na koji se Andrijanina kolekcija referira želeći tim načinom predstavljanja naglasiti art notu izloženih modela.







Danas mi je pp sandučić na facebooku ispunjen porukama ljudi koje uglavnom ne poznajem, a koje pri posjeti ovoj izložbi, spoj umjetnosti i modnog dizajna očito nije ostavio ravnodušnima te su imali potrebu reagirati, napisati koju riječ, poslati fotke, dati mišljenje... Takva spontana interakcija zaista oduševljava.

Suradnju s modnim brandom «Etna Maar» i dalje nastavljam, pa će uskoro još neka Andrijanina kolekcija zaživjeti inspirirana mojim radovima, a ja ću napokon imati pokriće da javno kažem ono što imam običaj svakog jutra, oblačeći na brzinu što mi prvo iz ormara dođe pod ruku, samoj sebi govoriti: ja ne pratim modu, moda prati mene ;)

 





P.S. Ispričavam se na nekvalitetnim fotografijama. Vidim da je vrijeme za novi fotoaparat.

fiorentinka @ 22:08 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 20, 2012
 

... uz jedan pitar falšeg cvijeća u vlastitoj izvedbi.  Pravo cvijeće bilo bi prigodnije za doček prvog dana Proljetnog ekvinocija, ali zima je dugo sjedila na mojim prozorima pa još nije procvjetalo. Nek' vam je sunčano.

 

                                           Ljiljana Mihaljević, Flowers, 2003.





fiorentinka @ 23:38 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 11, 2012
 



fiorentinka @ 23:09 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 5, 2012
 ili o (ne)mogućnosti objektivne kritike u suvremenoj umjetnosti  (I dio)

 Jedan performerski uvod

Prije koju godinu došla sam na ideju da napravim performance u kojem bih u svečanoj tišini pred publikom, starinskom britvom obrijala bradu nekom dovoljno ludom i hrabrom umjetničkom kritičaru. Brada se u najrazličitijim kulturama tumači kao simbol životne mudrosti, iskustva, zrelosti i značaja. Cilj bi bio da uklanjanjem te brade umjetničkom kritičaru, problematiziram njegovu ulogu i značaj kao i svrhovitost njegova kriterija u umjetnosti 21. stoljeća, stavljajući ga na neki način u inferiorni položaj jer je njegova brada u milosti britve u umjetnikovoj ruci. Kako me krasi tvrdoglavost tovara i odsustvo refleksa puštanja kad zagrizem u nešto u što vjerujem, ja sam se naravno ozbiljno odlučila pripremiti za taj performance te sam dogovorila šegrtovanje kod jednog zagrebačkog brice starog kova da naučim rukovati britvom. Ali nažalost, u ovim umjetničkim prostorima poprilično tapaciranim kritičarskim egom, nisam naišla ni na jednog dovoljno hrabrog i dovoljno ludog umjetničkog kritičara, a k tome i bradatog koji bi mi na milost prepustio svoju bradatu diku.

Prilika za kritičara

Da li umjetnički kritičar uopće više ima značenje? Koja je njegova uloga? Može li on doprinijeti razvoju umjetnosti? Ima li u umjetnosti mjesta za kritiku koja bi otvorila stvarnu mogućnost rasprave? Kritičar je danas u defanzivi, njegov eros, elokvencija, provokacija, drskost netragom su nestali u posljednja dva desetljeća. Njegova uloga je marginalizirana i pretvorena iz aktivne uloge kritičara u kunsthistoričarska posrtanja u pokušaju praćenja brojnih mijena u umjetničkoj modi, svedena manje-više na pasivnu ulogu promatrača koji uglavnom tek bilježi trenutak, arhivirajući ga za neko možda jasnije vrijeme, iako – intimno mislim - da je ovo vrijeme jasno da jasnije ne može biti jer u vremenu u kojem je tržišna vrijednost jednog Damiena Hirsta gotovo izjednačena s vrijednošću Leonarda da Vincija; u ovom trivijalnom vremenu opsesije galerijama prepunih drkadžija (excuse my language, ali ne zaslužuju ni jedan primjereniji izraz) koji glorificiraju i mistificiraju ispodprosječne umjetničke domete; u vremenu u kojem milijunska stada pohode Tate Modern i Beaubourg i malo ili nimalo razumiju ono što vide; u vremenu u kojem nam koža uglavnom više ne bridi od pogleda na umjetničko djelo pa nam ni emocija ne može biti kriterij – likovna kritika je važnija nego ikada, ali nigdje čovjeka nazbilj, kako bi to rekao Držić.

Ne treba nam kritičar sužavati izbor, ali zaboga neka nam u par riječi objasni po čemu je Tracy Emin dobra umjetnica a moj susjed Pero to nije, vjerovali ili ne, javnost je itekako zainteresirana za odgovore koji nude nešto više od esejističkih sugardaddy brbljarija. Svrha likovne kritike je da ljude približi umjetnosti. U tom, danas zaista preširokom polju umjetničke ponude bez kriterija, ja vidim priliku za kritičara koji bi nas mogao upozoriti što je zaista važno i zašto je važno. Jer koliko god bilo bezveznih gluposti koje se trpaju pod zajednički nazivnik - art, mislim da bar jednako toliko ima vrijednih i inteligentnih djela koje bi kritičar trebao prepoznati, izdvojiti i obraniti od osrednjosti koja ih okružuje.

O pristojnom pisanju ili o kritičaru - lignji 

(Pristojnost je karakteristika kritičara-lignje, rekao jednom netko…negdje, a ja zapisala).

Ruskin je odbacio klasičnu umjetničku tradiciju, tvrdio da je renesansna arhitektura moralna sramota*, promašio glavnu ideju Turnerovog slikarstva i iz neznanja uništio Whistlera javno ga nazvavši fićfirićem te uobraženim, neobrazovanim i lošim umjetnikom** … Mašala! Ako krenemo nabrajati stvarno je imao dosta krivih mišljenja, ali Ruskin je imao mišljenje, a nije li zadatak likovne kritike i kritike uopće – imati mišljenje? Zaboga, čega se bojimo? Povijest nas ionako sve prije ili kasnije učini budalama, i najsigurnije je kukavički sjediti i čekati da bismo vidjeli u kojem će se pravcu povijest razvijati. Ako kritičar vjeruje da kvaliteta u umjetnosti još postoji, morao bi biti glasan, morao bi ponekad biti spreman u umjetnosti odbaciti ono za što će možda većina reći da je dobro. Ako umjetnik svojim javnim djelovanjem riskira oprečna mišljenja, zašto ne bi riskirao i kritičar? Ali današnji kritičar ne daje svoje mišljenje, on ne želi riskirati da zbog jasnog izricanja stava bude pretenciozan ili ismijan od kolega. Zato on radije čeka na postizanje konsenzusa da bi prihvatio stajalište koje je osvojilo najviše argumenata. To je slika današnjeg kritičara. Šteta. Vjerojatno nisam osamljena u stavu da je moguće razumjeti i poštovati svakoga tko daje razlog za svoje mišljenje pa i ako se ono u potpunosti razlikuje od našeg vlastitoga i da je moguće imati više respekta za onoga tko osporava našu vlastitu percepciju i ispada krivo, nego za onoga tko čeka na koju stranu će puhnuti vjetar da bi imao pravo. Biti u većini nije vrijedno vremena inteligentnog čovjeka. Po definiciji, takvih ljudi već ima dovoljno (Hardy).

Danas, kritičar ne samo da je izgubio kontakt s umjetničkim djelom, on je izgubio i kontakt sa čitateljem! Uloga kritičara uglavnom je svedena na status – predlagača. Recenzent umjesto kritičar, danas bio puno prikladniji izraz jer osim pokojeg biografskog detalja i pokušaja smještanja u kakav-takav povijesni kontekst kritičar i ne pruža nikakvu drugu sliku o umjetničkom djelu.

Pisanje o umjetnosti je dio procesa započinjanja njenog razumijevanja – kaže Roberta Smith u Three lectures naglašavajući nužnost negativne kritike jednako kao i pozitivne jer kritika koja ne piše negativno jednako kao i pozitivno nije transparentna kritika. Jedan nekritički, belle-lettriste pristup koji tretira umjetnost na pseudo-znanstveni način, riskira da promaši cilj i postane samo sebi svrhom. Stoga sam blizu mišljenju da je kritičko pisanje možda jedini pravi oblik pisanja o umjetnosti.

Kritika je stil razmišljanja, a umjetnost je stav mesa i duše – moramo joj prilaziti kao da prilazimo osobi. Možemo je promatrati prijateljski ili neprijateljski, može nam se sviđati ili ne, samo ne možemo o njoj pisati neutralno – jer čemu onda pisati?

fiorentinka @ 16:42 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ili o (ne)mogućnosti objektivne kritike u suvremenoj umjetnosti (II dio)

O izlagačkoj politici po principu neka cvjeta tisuću cvjetova

Muzeji u svom izlagačkom pristupu radosnog melangea različitih umjetnika, medija i stilova, samo potpomažu nekritički pristup umjetnosti. Nedavno sam s prijateljicom likovnom kritičarkom obišla jednu izložbu smještenu u vrlo uglednu galeriju (zašto izbjegavam imenovati galeriju i izložbu, objasnit ću u recima koji slijede). Obje smo zaključile da je izložba uzaludno utučen novac jer je potpuno nejasno što se njome željelo reći. Slabašan koncept u sjeni je raskošne vizualizacije koja će zavesti svakog malo površnijeg promatrača. Posegnula sam za pisanim objašnjenjem izložbe (da vidim što je umjetnik htio reći, jelte) iz kojeg mi tek ništa nije bilo jasno jer izloženo nije slijedilo napisano (ili obratno). Umišljam da sam prilično dobar i pažljiv čitatelj suvremenih umjetničkih kretanja te da sam zbog toga u stanju jasno uočiti kad mi netko podmetne kukavičje jaje, ali jbga, nikakve javne koristi od toga jer ja nisam po struci kritičar. Moj je poziv i intimna obaveza sudjelovanje u pokušaju stvaranja umjetnosti, ne pisanje o njoj. Nezahvalno je da umjetnik kritizira djelo drugog umjetnika jer to će se u najmanju ruku tumačiti kao jal i neće biti shvaćeno ozbiljno. Ako to učini kritičar, situacija je potpuno drukčija – jer to je njegov zadatak. Naravno da se ne treba bacati kamenom na svaku glupost koja nam se ne sviđa jer prirodna selekcija će se pobrinuti da mediokritetska umjetnička ostvarenja nestanu sama od sebe kroz vrijeme. Ali kad se takva ostvarenja smještaju u velike državne galerije i za njih se izdvaja velik novac poreznih obveznika te ih se glorificira kao izuzetna umjetnička dostignuća, kad su takva ostvarenja u konkurenciji za nagrade – kritičar koji se ne slaže s time, ima obavezu na to javno reagirati. Na žalost, javne reakcije po pravilu izostaju i svode se na komentare u užem krugu prijatelja. Kad sam predložila svojoj prijateljici kritičarki da se osvrne na tu izložbu, da upozori na njenu besmislenost, ona se nasmijala i rekla da je to nebitno, jer to je valjda vidljivo i nema potrebe pisati negativno. To je vidljivo njoj, meni, nekome od vas... ali to većini ipak nije vidljivo i ta većina se oslanja na kriterij važnosti ustanove koja dotično djelo izlaže. I vjeruje toj ustanovi i ljudima koji rade u njoj. Zbog te većine trebalo bi pisati.

 

Odsustvo kritike – El Dorado za umjetnike

Jedino temeljno načelo danas je da je umjetnost nestabilna kategorija – živi ili umire u skladu s pravilima koja nikad ne mogu biti do kraja sistematizirana. U vrijeme u kojem ne možemo temeljiti argumente na kanonima jer kanoni su odavno urušeni, sve se svodi na vjerovanje dajući umjetniku korist od takve sumnje. Umjetnik se na postojeće stanje odsustva umjetničke kritike skoro pa nema što žaliti – to stanje je za umjetnika – El Dorado. Uz malo dobre veze i dobre priče, njegov rad nitko previše ne propituje, pa u skladu s tim - ni on sam. Zbog toga danas može proći sve, baš sve. Alijenacija - ta vladavina blažene praznine koja je nekada bila povod kritičkom buntu, postala je poželjno stanje u suvremenoj umjetnosti. Bitno da je u ovom, u odsutnosti sadržaja, perfekcijom obuzetom svijetu, sve ispolirano i sjajno poput Koonsovih balon-skulptura, i dovoljno prazno da u toj praznini niti kritičar treba umjetnika, niti umjetnik kritičara.

Ali to stanje koje naizgled pogoduje umjetniku, ne pogoduje uvijek i dobrom umjetniku. Njemu prijeti opasnost da ostane nevidljiv zahvaljujući inertnosti kritike. Ovo je uglavnom vrijeme mistifikatora, nečitko vrijeme, vrijeme umjetnika galamdžija, vrijeme u kojem plahi, vrijedni i ozbiljni umjetnici koji još nisu shvatili da osim ulaganja u rad treba jednako ulagati (ako ne i više) u gradnju kulta vlastite ličnosti - ostaju u sjeni kaotične umjetničke scene. Zato ponavljam, kritika je i danas, jednako kao u ranijim vremenima, od vitalne važnosti, jer ako stvarno prihvatimo da je vrijeme najbolji kritičar, onda bi likovnu kritiku trebalo ukinuti kao poziv.

Eto, koliko lamentiranja oko pitanja u čijoj je ruci britva, a odgovor je bio već na početku teksta. Britva je, izgleda, olako prepuštena ruci umjetnika. Dobro je to, ukoliko umjetnik zna što radi.

U suprotnom… nije li mu malo previše povjerenja dano?

 



_____________________

  * John Ruskin: The Stones of Venice (1851-53)

** James Whistler: The Gentle Art of Making Enemies (1890)

fiorentinka @ 16:23 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 16, 2012
 

Danas mi je @nemresbilivit poslao na fejs ovaj nevjerojatni video koji me je totalno... ono... Zaslužuje da se nađe na mom blogu pa vam ga s oduševljenjem prenosim. Uživajte :)

 



fiorentinka @ 16:00 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 22, 2011

 

Ana, Edita, Dora, Danijela, Goran, Kristina, Monika, Martin, Frani, Tuna, Tomica,… divna su djeca s posebnim potrebama, učenici zagrebačke osnovne škole «Nad lipom». S njima volonterski radim kad zastanem u Zagrebu između dvije putešestije i to kreativno sudjelovanje u njihovom odgoju možda raduje više mene nego njih.

Proljetos smo zajedničkim snagama malih i velikih ruku instalirali cvjetnu livadu od riječi "flowers" u dvorištu škole, ljetos smo slikali zagrebačke vedute za budući stolni kalendar, a nedavno smo izradili reljef zimskog pejzaža u školskom predvorju. Radim s djecom koja su u mogućnosti likovno komunicirati, ali mnoga djeca ove škole nakon završene osmoljetke neće znati čitati i pisati niti će ikada biti spremna za samostalan život – ta djeca, stupovi su na koje se oslanja naša savjest.

Moj frend Robi urednik izdavačke kuće donirao je za školu slikovnice, moj brat preko svoje Udruge prošle godine je kompjuterizirao školu, jedna banka kupila je božićne ukrase koje djeca izrađuju, moja draga Sandra je aktivirala djelatnike svog Instituta da za božićne poklone kupe stolne kalendare za 2012. s dječjim radovima koje smo stvarali u ljetnoj likovnoj radionici.



Koristim ovo mjesto i priliku da vas pozovem, ako još niste uskočili u posljednji vagon prosinačke mekoće, da napravite plemenitu gestu i kupnjom ovog stolnog kalendara (cijena mu je trideset kuna) pomognete prikupljanju priloga za klimatizaciju škole «Nad lipom». Kalendar se sastoji od reprodukcija dvanaest odabranih dječjih radova koji prikazuju zagrebačke vedute kroz godišnja doba. Smješten je u plastičnu kutijicu (kao ona za CD) od koje se zakretanjem poklopca prema dolje dobiva samostojeći stolni kalendar. Kalendar je moguće naručiti na broj telefona škole: 01/3771 551 , ili na e-mail: os-zagreb@skole.htnet.hr, ili se možete javiti meni (vi koji imate moj broj ili mail).

Ta djeca nas čine potrebnima i mogu samo reći – hvala im na tome. I naravno, hvala vama – budnima.

fiorentinka @ 15:10 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 19, 2011
 



fiorentinka @ 20:03 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 15, 2011
 



Danas smo Mladenu Stilinoviću dodijelili nagradu HDLU-a za životno djelo. Mogla je biti i izdašnija - uz zahvalu dodaje Stile. U pravu je, ali u ovim recesijskim godinama dobro je da se uopće nagrade još dijele. Nagrada za najbolju izložbu u 2011.  pripala je Petru Barišiću za Gluho zvono, dok je nagrada mladom umjetniku uručena dvojici slikara Dini Zrnecu i Josipu Tiriću. Više pročitajte OVDJE

U nastavku slijedi tekst o Gluhom zvonu kipara Petra Barišića koji sam napisala kao obrazloženje  nagrade za najbolju izložbu u 2011.

 

U vremenima gluhih zvona

Kinetičko - zvučna instalacija “Gluho zvono” kipara Petra Barišića koja je izvorno mišljena za prostor bivše gotičke crkve franjevačkog samostana Kostanjevica na Krki u Sloveniji, gdje ju je prvi put izložio 2009. godine, u Hrvatskoj je premijerno postavljena u zadarskoj crkvi Sv. Donata u rujnu 2011., a odmah zatim i u Galeriji Bačva u zagrebačkom Domu hrvatskih likovnih umjetnika.

Barišića je na ovu instalaciju, kako sam kaže, potakao novinski članak o tome kako su talijanski znanstvenici uspjeli iz cigle stare nekoliko stotina godina izvući ljudski govor! Jednu molekulu cigle iz stare bazilike izložili su seriji strujnih udara od nekoliko milijuna volti, a kao posljedica toga iz nje je potekao govor. Trinaestmetarsko klatno od tankih cijevi visokopoliranog inoksa koje je usidreno u središtu izložbenog prostora ritmički se njiše izravno nas asocirajući na zvono. Na zidovima koji okružuju to nijemo njihalo, nalazi se devet velikih metalnih rotirajućih diskova na koje su ovješeni pomični metalni predmeti različitih oblika i profila, a koji pri rotaciji diska proizvode kakofoniju što odjekuje prostorom poput molitve, poput zvučnog zapisa zapamćenog u tijelu zidova još dok su ti prostori imali sakralnu funkciju. Jedinstvo pokreta, zvukova i titrave svjetlosti izložbeni prostor pretvara u diskretni kaleidoskopski tekst, zapisala je u uvodnom eseju kustosica izložbe Leonida Kovač, koji premošćuje granicu između slike i njezina vremena, između zvuka i njegova trajanja, između mirovanja i kretanja, između stanja stvari i njihovih privida.

Fenomen pokreta, ali i zvuka neke su od temeljnih odrednica Barišićeva umjetničkog izričaja te je tako i instalacija “Gluho zvono” ontološki prožeta pokretom i zvukom kao stvaralačkom supstancijom od koje se sastoji struktura ovog djela. Ovaj kipar-skladatelj, kako ga je nazvao Milan Bešlić, “Gluhim zvonom” evocira zvukove zaboravljene prošlosti - zvono koje je u prošlosti pozivalo na buđenje, objed, molitvu, rad i odmor, zvono koje je ispraćalo dragog pokojnika, koje je upozoravalo na opasnost, tjeralo oblake tuče, najavljivalo žalost, ali i slavlje, zvono koje je paradigma, matrica kako da iščitamo potpis vječnoga u vremenitom, zvono koje je simbol vječnosti u intervalima - ovdje je gluho. Prostor između točke A i točke B na čijoj se putanji klatno njiše, prostor je našeg postojanja. Iako živimo u vremenima gluhih zvona, kod njihova zvuka je ostao negdje u nama zapisan kao u opeku talijanske bazilike, a Barišić nam poručuje: oživjeti ga treba!

Završila bih ovaj kratki osvrt pitanjem kojeg nam umjesto zaključka u svom eseju postavlja Boris Gunjević: živimo u vremenima gluhih zvona, ona postoje, zvone, ali mi ih ne čujemo, pa je stoga pravo pitanje tko je zapravo – gluh, mi ili zvona? 






 



 

 



fiorentinka @ 23:53 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 27, 2011

 

Promatram u ogledalu bolna mjesta oštećene epiderme (kao posljedicu još jednog grubog ateriranja na gradski asfalt) koja vidljivo svjedoče o relativnosti statike i krhkosti mojih gležnjeva.

Ti učestali padovi u studenom posljedica su žurbe kojom želim pretrčati taj mjesec s ciljem negdje u prosinačkoj mekoći. Nebo je neprozirno u studenom, pa jurim pogleda usmjerenog prema gore ne bih li zjenicom usidrila komadić plavetnila kao obećanja nekih boljih dana i spotičem se o zamke raskopanih pločnika koje su postavljene upravo za one koji blude pogleda usmjerenog prema gore. Ljudi se uglavnom prave da ne primjećuju te moje gadne padove - «neprimjećivati» je postala stvar konvencionalne uljudbe, ili još više – strategija preživljavanja. It's sooo wrong, ja to znam, a ipak «neprimjećivanje» i sama često koristim u slične svrhe. Nebo u studenom ignorira moju želju za plavetnilom, pa ja uvrijeđena, pokušavam škrtošću riječi ignorirati studeni. Prešućujem ga. Ali sve prešućeno iliti neprimjećeno, kao za vraga, sklono je hipertrofiji te nekontrolirano buja i potiskuje sve oko sebe dok ne potisne i sam život pred duhovima neizrečenih riječi. Pa ih moram izreći. Napisati bilo što. Da li time kršim samonametnuti zakon šutnje, ako pišem? Ako izbjegavam baroknu bujnost izraza i ako šutnju pišem krnjim rečenicama, rečenicama u koroti, s prigušenim defetizmom, da li se to računa kao olakotna okolnost?

Studeni mi je nekom čudnom svirepom igrom ostavio u amanet studen sastavljenu od prešućenih sjena nekoliko tragičnih smrti, jednog fatalnog susreta, nebrojeno puno ožiljaka od padova i kroničnu insomniju. Želim preletjeti taj mjesec natječući se sa svojim sjenama u brzom zaboravu, kao zaboravljajući da ja ne zaboravljam brzo, kao zaboravljajući da sam zapravo - imuna na zaborav. Ponavljam se u vječnom prezentu. Svoje istine uvijek iznova pišem, a onda ih na istim stranicama uvijek iznova prešućujem. Nečija nevidljiva ruka stavila me na repeat, ali sam se nakon en-tog ponavljanja izlizala na nekim predvidljivim mjestima pa se sada pišem u fragmentima. Ni meni razumljivim.

Sve u svemu, predisala bih ovaj mjesec bez traga, šutke i neprimjetno, samo da je nebo barem malo prisutno. Da nije tako obojeno - nedostajanjem.



Link na izgubljeno

  Link na izgubljeno i dobiveno

Link na prešućeno




fiorentinka @ 04:10 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, studeni 18, 2011
 

A grad... za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe... Grad - to ste vi.

S.G.



fiorentinka @ 01:52 |Isključeno | Komentari: 0
utorak, studeni 1, 2011

 



Muzej Quai Branly, Pariz - eksterijer

Nepoznatim gradovima prilazim najčešće u singularu – koncentracija je tako bolja i ne moram raditi kompromise prema željama suputnika. Nepoznatim gradovima približujem se na pomalo uvrnut način – in umbra mortis, obilazeći ponajprije njihova groblja jer groblja su mjesta puna nezamjenjivih ljudi. Tek potom gravitiram mjestima živih – trgovima, tržnicama, parkovima i restoranima. A groblja umjetnosti, muzeje ostavljam za kraj, onda kad usvojim srčani ritam grada, kad ga razumijem dovoljno da bih mogla razumjeti njegovo nasljeđe. S muzejima sam na oprezu. Eksploatiram ih selektivno i rafinirano. Nisam ja za taj suludi turistički stampedo koji ima jedini cilj da vidi što više muzeja u što manje dana. Promatrati umjetničko djelo isto je kao isprobavati skupocjen miris – ni najfiniji nos ne može s jednakom kvalitetom razlikovati više od pet različitih. Tako je i s umjetničkim djelima. To histerično natrpavanje kulturnim informacijama doživljavam kao vulgarnost, jer time nećemo biti ništa pametniji i ništa kulturniji, tako se samo gubi esencija viđenog i sve se pretvara u bezukusnu kašu koju naše nepce zaboravi čim izađemo iz muzeja.

Osim, razumljivo, samih djela, meni puno stvari podjednako igra u ispunjavanju kriterija dobrog muzejsko-galerijskog postava. Bitna mi je atmosfera, jako (od boje zidova, okvira do osvjetljenja pa i mirisa prostora), bitan mi je međuodnos izložaka i napetost priče kroz koju me izložba treba neprimjetno voditi, bitna mi je jasnost koncepta kao i krajnja poruka koja se želi prenijeti posjetitelju (u tom smislu svaka izložba treba educirati). Začas me isprovociraju banalni izložbeni koncepti koji idu na prvi dojam, koji su strukturirani po vizualnim analogijama (to je najlakše), jer oni ukidaju svaku iole sofisticiraniju potrebu za višeslojnom ugodom otkrivanja, prostački nam se namećući banalnošću, kao što vrijeđaju i našu sposobnost čitanja karaktera djela ispod razine njegove puke vizualne prezentacije. Ukratko, ja volim inteligentne izložbe mišljene za inteligentne ljude, izložbe s nekonvencionalnim pristupom. A da bih došla do takvih izložbi, u stanju sam odgledati puno toga i konvencionalnog i prividno nekonvencionalnog pa i negledljivog.



Muzej Metropolitan, New York - egipatski odjel


Nadalje, volim friendly muzeje intimističkog karaktera. Pri tome, veličina nije bitna (to vrijedi samo u slučaju muzeja) jer meni je i njujorški Metropolitan museum intiman muzej, nešto kao dnevni boravak velikih civilizacija u kojem možeš prileći uz rimski sarkofag, ili na obližnju sofu – svejedno je, nitko od toga neće raditi problem, možeš i zaspati ako želiš – dobit ćeš besplatno buđenje u sedam kad zatvaraju muzej, možeš risati, pisati, fotografirati, snimati, piti i jesti, ispovijedati se sfingama do mile volje i ni jednog trenutka se nećeš osjećati nedobrodošao, čak je i ulaz besplatan.

Muzeji suvremene umjetnosti ponajviše njeguju trend friendly muzeja (jedino naš zagrebački MSU još nije shvatio tu osnovnu tendenciju u suvremenoj muzejskoj praksi) i  trude se pokriti gotovo sve aspekte kulturnih, pa i gastronomskih potreba svojih posjetitelja. Njujorški Musem of Modern art mi je u pogledu ispunjavanja friendly kriterija, najdraži muzej jer on je bio moj dnevni boravak, blagovaonica, radna soba i mjesto za večernji izlazak. Mislim da bi svi muzeji trebali težiti tome cilju.




MoMa, New York - vrt skulptura


A od pariških muzeja (bar one nekolicine koju sam posjetila) izdvojila bih Musée du quai Branly iz više razloga: zbog izuzetno zanimljive arhitekture; zbog očaravajućeg i neobičnog parkovnog uređenja muzejskog okoliša i prednje fasade koji nas svojom ukroćenom divljinom na neki način uvodi u sam postav muzeja posvećenog primitivnim kulturama; zbog interdisciplinarnog pristupa; te zbog jasnog izlagačkog koncepta.



Muzej Quai Branly, Pariz - interijer


Unutrašnji prostor ovog pariškog muzeja - s prevladavajućim toplim nijansama terakote i okera, u kojem prigušena svjetla potenciraju mističnost i kontemplativnost, bude u nama gotovo religiozno poštovanje, ali i daju osjećaj intime - prirodno teče nastavljajući se jednom drevnom kulturom na drugu, bez potrebe da ih vizualno odvaja pregradama, drugom bojom ili zasebnim prostorijama. Naprotiv, taj prostor ih fizički i konceptualno povezuje te kao da na taj način opravdava filozofsku ideju po kojoj je sve nastalo iz istog prapočela, po kojoj je sve - jedno. Iz njegova pristupa izložbenom postavu  čitljiv je stav muzeja i zrela svijest o onome što izlaže kao i sugestija koju nam simbolima prenosi. To je ono što, po meni, razlikuje muzej s karakterom od običnog muzeja – puke izložbene vitrine, koji po sistemu nabrajanja kronološkim nizom ili nejasnom i do kraja nedomišljenom koncepcijom izlaže svoj postav. Jedna ljubav, jedna svijest, jedan svijet – s tom spoznajom se izlazi iz muzeja Quai Branly. Velika je to spoznaja koja nas dodatno obogaćuje. To je muzej con sapore, rekli bi Talijani, muzej koji kao fina hrana ostavlja fantastičan i dotad nekušan okus u ustima kojeg želimo zadržati dugo, što duže, ne kvareći ga nekim drugim okusima. Nakon tog muzeja, naprosto ne možemo odjuriti ravno u drugi. Bilo bi to svetogrđe koje bi poništilo čaroliju viđenoga. Za to moraš biti ludo površna osoba.



Muzej Quai Branly, Pariz - zeleno pročelje


Dakle, Louvre nisam posjetila… kao ni Versailles… kao ni Moulin Rouge… kao ni Eiffelov toranj… kao ni Slavoluk pobjede (ovo dvoje sam vidjela tek izdaleka, usputno). Ali sam zato svake večeri strasno plesala salsu na Seini, slušala koncerte na tradicionalnim bretanjskim glazbalima i učila korake gavotta, uživala u francuskoj gastronomiji na ad hoc druženjima i - tek zbog ravnoteže između tjelesnosti i duhovnosti - povremeno filozofirala (khm!) o smislu života i umjetnosti s kolegama.

Prvi mjesec boravka ovdje prolazi, a ja i dalje, prednost pred muzejima dajem čitanju francuskih egzistencijalista pod jesenjim suncem Luxemburškog parka i razgovoru sa simpatičnim Francuzima s kojima, u konglomeratu njihovog lošeg engleskog i mojeg lošeg francuskog (uz puno gestikuliranja i jednako tako puno smijeha), nekako uspijevam prokrčiti komunikacijske kanale, rušeći jedan za drugim stereotipe o poslovičnoj francuskoj neljubaznosti.

Nakratko ću do Zagreba, a kad se vratim, tko zna, možda odem usporediti moj osmijeh sa slavnim osmijehom Mona Lise. Iako, uvjerena sam da je moj osmijeh ljepši.

Fali mu samo Leonardo… da ga ovjekovječi ;)

Pariz, rujan 2011.




fiorentinka @ 15:16 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 17, 2011
 

Moj kompjuter je stigao Laughing

I ja sam stigla, napokon.

Maslinama,

                   Moru,

                             Meni.

*** 

Prvić, Šepurine. Najlipše misto na svitu. Samo ljepota koja ima svijest o samoj sebi može prkositi pokušajima civilizacije  da joj izmijeni odraz u ime napretka i blagostanja. Biciklom obilazim otok. Ljudi me znatiželjno prate pogledom nenavikli na strana lica - jer biti fureštkinja ili Marsijanka, za stanovnike Šepurina je jedno te isto.

S komadićem sira u ruksaku i termosicom vruće kave, sretna i začudo, nimalo zasramljena zbog sreće (ne znam kada se to dogodilo – da sam se počela sramiti sreće smatrajući je emocijom nižeg razreda – so wrong!) rumena i počešljana burom zaustavljam se na kamenom pragu doma moga poznanika i vrsna glazbenika. On nije tu. On je na drugom kontinentu. Razmišljam što bi dao da je ovog trenutka na mom mjestu, zamišljam kako njegova misao dvanaest tisuća kilometara dalje upravo sada obilazi taj dom, taj otok, te ljude. A ja, povlaštena – stojim tu, pogledom obljubljujem mjesta nečije čežnje kao svoja, mirišem ih i dodirujem, voajerski uživajući u tom nečujnom, intimnom prodoru. Možda to nije pristojno, ali uopće me ne peče savjest jer ja poznajem takve nemoguće udaljenosti na kojima i čežnji ponestaje daha, pa se na pola puta do receptora poražena vraća transmiteru. Mene je vlastita čežnja iskupila – pomislim, svjesna milosti koja me je obavila ovim božanskim mjestom u ovom božanski vedrom danu… Sretna. I začudo - nimalo zasramljena zbog toga.



Prvić, Šepurine

Krapanj. Kao smrtonosna tumorna izbočina izrasla na razderotinama prošlosti leži u pitomosti šibenskog arhipelaga. Genetski kod mu je narušen opipljivim zločudnim mutacijama. Napušten, pregrađivan, dograđivan, neplaniran, ruševan, pust, slučajan, bezidejan. U boji sivog morta, u vječnom očekivanju kamenog naličja nedovršenih fasada, toliko tužan i promašen postao je ogledalo nelijepih ljudi. Jer lijepi ljudi, dovršeni ljudi, smireni i sretni ljudi, samo takvi ljudi mogu stvoriti lijepe, dovršene, smirene i sretne prostore. Krapanj (kao i mnoga naša mala i vela mista) samo je odraz kaosa u glavama njegovih stanovnika, opće neobrazovanosti i nesklonosti i najmanjem naporu da bi se život učinio ljepšim. Jer ljepota jest pregnuće, konstruktivan napor, ona zahtijeva  mobilizaciju svih naših unutrašnjih struktura, ljepota je kompleksna i uvijek kažem da je ona posljedica dobrote, a ružnoća – ona je odsustvo svega toga… Ona je tako jednostavna. I tako smrtonosna. Odlazim s otoka sa fizičkim osjećajem mučnine i teškom migrenom, potresena kao da sam se suočila s rezignirajućim pogledom bolesnika kojem nema spasa i nekako postiđena što sam i nakratko bila bespomoćni svjedok njegova umiranja.

A mogao je biti sasvim lijep otok.



Krapanj



Krapanj 

Tribunj. Drugo najlipše misto na svitu. Stara jezgra, s pažnjom obnavljana, smještena je na malenom otočiću povezanim mostom s novim dijelom naselja. Na otočiću imam svoje mjesto za jutarnju kavu i listanje dnevnog tiska, mjesto za meditaciju. Konobar me ne gnjavi. I on uglavnom meditira dobar dio dana jer tamo nema turista osim pokojeg jedriličara. Meni je jedan od kriterija ljepote mediteranskih mjesta, njihova nenapučenost ljudima, a takav je Tribunj. To mjesto, kao i obnovljena stara jezgra Betine na obližnjem Murteru svijetli su primjeri  mudrog suživota suvremenosti i tradicije.

To su sretna mjesta sretnih ljudi.



Tribunj

Zlarin. Oprostite, možete mi reći gdje ovdje mogu popiti kavu? –  zaustavim u šetnji stariju Zlarinku. A sve ti je zatvoreno, nedilja je, ali možeš kod mene na kavu 'ćerce. I povede me šoto braco u pravcu svoje kuće. Provele smo više od sata pod smokvom na dvoru i kafenisale k'o dvije prije. Na odlasku mi se činilo kako cijeli otok miriše na njenu kavu. I taj miris traje i dalje. Kasnije sam se sjetila da nisam ni pitala kako se zove ta moja bezimena Zlarinka.

Iako, nisu imena, ona po kojima pamtimo ljude.



Zlarin

Trečić. Ne radi se o izmaštanom otoku iz Baretićevog Osmog povjerenika. To je stvarno mjesto, a zove se Trečić jer je sto svjetlosnih godina udaljen od svih Prvića i svih Drugića. U odnosu na Trečić  sva mjesta su purgatoriji. Trečić je najprostranije mjesto za koje znam, ne veće od zjenice Njegova oka.

E, tamo živim. Samo ja znam put do njega. Samo ja ga naseljavam.




fiorentinka @ 14:37 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 5, 2011
 

Ponekad ti u očima vidim takvu odsutnost i moram priznati da ona čini dobrih pedeset posto tvoje komunikacije s okolinom… Sjetila sam se ove, jednom mi upućene, prijateljske kritike kad sam otprilike na polovici leta između Pariza i Zagreba razgovarajući s mojim sarajevskim suputnikom o Željinim bašćaršijskim ćevapima, shvatila da sam zaboravila laptop pri provjeri ručne prtljage na pariškom aerodromu.

Ali odsutnost znači prisutnost na nekom drugom mjestu. Rastresenost je uglavnom znak duboke koncentracije na nešto drugo… Sjetila sam se i ovih riječi (nešto kao instant utjeha za zaboravne) koje su slijedile u nastavku gornjeg citata.

Razmišljam kako moja odsutna ja sve rjeđe ustupa mjesto mojoj prisutnoj ja. A trebala bi ponekad – barem kada je riječ o provjeri ručne prtljage na aerodromu.

***

U međuvremenu dok moj laptop s pohranjenim pariškim tekstovima ne stigne u Zagreb (iako se i nisam nešto pretrgla pišući), mogu vam ponuditi tek foto prilog za koji bih najradije posudila Kunderin naslov Nepodnošljiva lakoća postojanja i izrelativizirala ga (to mi i inače ide) dodavši da ta lakoća i nije baš tako nepodnošljiva i da bih ponekad rado da me osude na nju, pa da mi bude doživotni imperativ negdje u Parizu, New Yorku ili Londonu...

 


fiorentinka @ 22:41 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 12, 2011
 

pozdrav iz pariza... do daljnjeg.

fiorentinka @ 01:18 |Isključeno | Komentari: 0